Park prirode Biokovo je jedan od 11 parkova prirode u Republici Hrvatskoj i obuhvaća istoimeni planinski masiv Biokovo. Park se administrativno nalazi u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Najviši vrh parka Sveti Jure s 1762 metra nadmorske visine ujedno je i najviši vrh planine Biokovo te treći najviši vrh u Hrvatskoj. U sastavu Parka nalazi se Botanički vrt Kotišina, koji je utemeljio dr. fra Jure Radić, te zidine velikog Kaštela. Biokovo se ističe izraženim krškim reljefom. Na tom se području nalazi velik broj špilja i jama te ponikava, škrapa i kamenica. Neka od glavnih obilježja Parka prirode Biokovo su jama Amfora (-788 m) te najdublja jama na Biokovu jama Mokre noge (-842 m)[ i mnoge endemične biljne i životinjske vrste te značajna paleontološka nalazišta. Uz prekrasne krajobraze i vidikovce, u parku se nalaze i posebni geomorfološki rezervati i posebni rezervati šumske vegetacije bukve i jele te autohtone šume crnog dalmatinskog bora. Godišnje planinu posjeti oko 50.000 turista.
Na Biokovu prevladavaju biljke prilagođene strmim krševitim i ogoljelim terenima. Pojedinim predjelima dominiraju planinski pašnjaci, dok su prema unutrašnjosti planine u zaklonjenim ponikvama razvijene šume bukve s nešto jele. U parku rastu i autohtone šume dalmatinskog crnog bora. Među njima se nalazi i posebno zaštićeno stablo, navano "Miletin bor". Primjećuje se miješanje mediteranskih i srednjoeuropskih flornih elemenata, a dominira ilirsko-mediteransko bilje.
Na Biokovu raste mnogo ugroženih biljaka, kao velecvijetni rožac, crvena vratiželja, trobridi sijedac, malocrveni kaćun, Portenšlagova zvončica, modro lasinje i druge. U samom parku raste preko 1500 biljnih vrsta. Neke od preko 40 endemskih vrsta su patuljasto zvonce koji raste pretežito na nadmorskim visinama od 1400 do 1700 metara. Puzavo zvonce je također jedan od endema i raste u pukotinama i rasjeklinama u stijenama, a velik dio populacije biljke je uništen tijekom gradnje Biokovske ceste.
Iako je planina na prvi pogled ogoljela, bez previše života, na njoj su pronađene brojne životinjske vrste. Fauna beskralježnjaka na Biokovu je i dan danas slabo poznata. Poznato je 87 vrsta kornjaš. Do 2002. godine zabilježena je 221 vrsta leptira, 69 danjih i 152 noćna. Među njima je i globalno ugrožena vrsta mali plavac i endemični dalmatinski okaš. Velik broj endema nalazi se u podzemnoj fauni. Do sada je utvrđeno da u brojim špiljama i jamama živi oko 120 špiljskih organizama, od kojih je polovica endema. Neke od 25 vrsta koje su nađene samo na Biokovu su relikti (živi fosili). Biokovo je jedan od centara endimizma u Hrvatskoj. Biokovo nema stalna jezera, ali su prisutni krški izvori i podzemne vode. U lokvama i kamenicama koji su veći dio godine pune vode, nalaze se zaštićeni vodozemci kao primjerice pjegavi daždevnjak, mali vodenjak, žuti mukač,velika zelena žaba i gatalinka, koja se nalazi i na Crvenoj listi.
Područje je poznato i po zmijama. Neke od zaštićenih vrsta koje se mogu vidjeti su obična bjelica, crvenkapica,kravosas, šara poljarica, šilac, smuklja, zmajur, crnokrpica i bjelouška. Jedna od najpoznatijih je otrovnica poskok. Od ostalih gmazova, tu obitavaju obična čančara i gušteri obična gušterica, zidna gušterica i primorska gušterica koje su strogo zaštićene.
Područjem planine se gnijezde neke od rijetkih i ugroženih vrsta ptica. Orao zmijar, suri orao i vjetruša kliktavka su strogo zaštićene prema Bernskoj konvenciji. Crnokrili kamenjar se gnijezdi na predjelima višim od 1400 metara nadomrske visine, obični kamenjar obitava u visokim predjelima. Najčešća ptica na planini je galica ćolica, a za mnoge vrste se još ne zna jer nisu provedena sustavna ornitološka istraživanja. Utvrđeno je i trinaest vrsta šišmiša, veliki potkovnjak, mali potkovnjak, sredozemni potkovnjak (vrlo rijetka i ugrožena vrsta),bjelorubi šišmiš, savijev šišmiš, primorski šišmiš, kasni noćnjak,sredozemni slobodnorepac i drugi. Sve vrste su strogo zaštićene. Od ostalih sisavaca, na većim nadmorskim visinama mogu sresti šumska rovka i mala rovka. Obični zec je raspostranjen po cijelom području parka. Značajan je i dinarski voluhar koji je posebno zaštićen prema Pravilniku o zaštiti pojedinih vrsta sisavaca i nalazi se u Crvenoj knjizi životinjskih svojti Republike Hrvatske. Endemična podvrsta krški puh je zaštićena jednako kao i dinarski voluhar. Od zvijeri je prisutan strogo zaštićeni vuk, a od ostalih su prisutni lisica, lasica, kuna zlatica, kuna bjelica, jazavac i drugi.
Na Biokovu prevladavaju biljke prilagođene strmim krševitim i ogoljelim terenima. Pojedinim predjelima dominiraju planinski pašnjaci, dok su prema unutrašnjosti planine u zaklonjenim ponikvama razvijene šume bukve s nešto jele. U parku rastu i autohtone šume dalmatinskog crnog bora. Među njima se nalazi i posebno zaštićeno stablo, navano "Miletin bor". Primjećuje se miješanje mediteranskih i srednjoeuropskih flornih elemenata, a dominira ilirsko-mediteransko bilje.
Na Biokovu raste mnogo ugroženih biljaka, kao velecvijetni rožac, crvena vratiželja, trobridi sijedac, malocrveni kaćun, Portenšlagova zvončica, modro lasinje i druge. U samom parku raste preko 1500 biljnih vrsta. Neke od preko 40 endemskih vrsta su patuljasto zvonce koji raste pretežito na nadmorskim visinama od 1400 do 1700 metara. Puzavo zvonce je također jedan od endema i raste u pukotinama i rasjeklinama u stijenama, a velik dio populacije biljke je uništen tijekom gradnje Biokovske ceste.
Iako je planina na prvi pogled ogoljela, bez previše života, na njoj su pronađene brojne životinjske vrste. Fauna beskralježnjaka na Biokovu je i dan danas slabo poznata. Poznato je 87 vrsta kornjaš. Do 2002. godine zabilježena je 221 vrsta leptira, 69 danjih i 152 noćna. Među njima je i globalno ugrožena vrsta mali plavac i endemični dalmatinski okaš. Velik broj endema nalazi se u podzemnoj fauni. Do sada je utvrđeno da u brojim špiljama i jamama živi oko 120 špiljskih organizama, od kojih je polovica endema. Neke od 25 vrsta koje su nađene samo na Biokovu su relikti (živi fosili). Biokovo je jedan od centara endimizma u Hrvatskoj. Biokovo nema stalna jezera, ali su prisutni krški izvori i podzemne vode. U lokvama i kamenicama koji su veći dio godine pune vode, nalaze se zaštićeni vodozemci kao primjerice pjegavi daždevnjak, mali vodenjak, žuti mukač,velika zelena žaba i gatalinka, koja se nalazi i na Crvenoj listi.
Područje je poznato i po zmijama. Neke od zaštićenih vrsta koje se mogu vidjeti su obična bjelica, crvenkapica,kravosas, šara poljarica, šilac, smuklja, zmajur, crnokrpica i bjelouška. Jedna od najpoznatijih je otrovnica poskok. Od ostalih gmazova, tu obitavaju obična čančara i gušteri obična gušterica, zidna gušterica i primorska gušterica koje su strogo zaštićene.
Područjem planine se gnijezde neke od rijetkih i ugroženih vrsta ptica. Orao zmijar, suri orao i vjetruša kliktavka su strogo zaštićene prema Bernskoj konvenciji. Crnokrili kamenjar se gnijezdi na predjelima višim od 1400 metara nadomrske visine, obični kamenjar obitava u visokim predjelima. Najčešća ptica na planini je galica ćolica, a za mnoge vrste se još ne zna jer nisu provedena sustavna ornitološka istraživanja. Utvrđeno je i trinaest vrsta šišmiša, veliki potkovnjak, mali potkovnjak, sredozemni potkovnjak (vrlo rijetka i ugrožena vrsta),bjelorubi šišmiš, savijev šišmiš, primorski šišmiš, kasni noćnjak,sredozemni slobodnorepac i drugi. Sve vrste su strogo zaštićene. Od ostalih sisavaca, na većim nadmorskim visinama mogu sresti šumska rovka i mala rovka. Obični zec je raspostranjen po cijelom području parka. Značajan je i dinarski voluhar koji je posebno zaštićen prema Pravilniku o zaštiti pojedinih vrsta sisavaca i nalazi se u Crvenoj knjizi životinjskih svojti Republike Hrvatske. Endemična podvrsta krški puh je zaštićena jednako kao i dinarski voluhar. Od zvijeri je prisutan strogo zaštićeni vuk, a od ostalih su prisutni lisica, lasica, kuna zlatica, kuna bjelica, jazavac i drugi.